Bukovača, od znatiželje do unosnog posla

Prošle godine, porodici Radišić se jela bukovača za večeru, ali kako je ni posle višednevne potrage po užičkim trgovinama, nisu našli da kupe, preduzimljivi Janko, najmlađi i nezaposleni član porodice, nagovorio je oca i dedu da krenu u proizvodnju.

Prve informacije je skinuo sa Interneta i samo u pet džakova, iz kojih bukovača raste, poređao red slame, red semena.

"Kao i svaki početak ni naš nije bio lak, počev od toga da su jednu balu sekla četiri čoveka ceo dan, najobičnijim nožem, a sada, mašinom koju smo sami napravili, to radimo za par minuta", objašnjava Janko.

Učeći usput kako se gaji bukovača, za koju kažu da kao dete "traži svoje", Radišići su proizvodnju automatizovali na svoj način, prilagođavajući mašine svojim potrebama i ove jesene, jedini proizvođači bukovača u užičkom kraju, zasejaće 300 džakova.

Ali mi smo još uvek tako mali, dodaje Janko, da ne možemo da pokrijemo ni petinu užičkog tržišta, a potražnja postoji.

I u jeku planova o proširenju proizvodnje, od koje ne odustaje, Janko će morati, zbog dugoočekivanog poziva sa bjeljinske Akademije glume, da nadzor nad bukovačom, privremeno prepusti ocu i dedi.

Imam 23 godine i moja je želja da se bavim glumom, kojom sam se do sada bavio amaterski. Upisao sam Akademiju u Bjeljini i za četiri godine biću diplomirani glumac, a pečurke će me odškolovati.

 

(Preuzeto sa sajta RTS - 07. 10. 2009.)