Povodom Svetskog dana bicikla, razgovaramo sa kolegom koji je svoju svakodnevicu obogatio jednostavnom navikom. Vožnjom bicikla iz čistog zadovoljstva. Dok mnogima bicikl predstavlja samo sredstvo prevoza, za njega je to način da pronađe balans između posla i slobodnog vremena, ostane aktivan i ujedno uživa u prirodi. U ovom kratkom intervjuu otkrivamo šta ga je motivisalo da zavoli vožnju biciklom i zašto bi svako od nas mogao da razmisli o tome da češće zavrti pedale.
Donosimo vam još jednu interesantnu priču kolege Borisa Živkovića. Uživali smo u njegovim odgovorima dok smo radili na priči, isto želimo i vama.
Sa svojih 7 godina sam se zaljubio u vožnju bicikla i to me još uvek nije prošlo. Bicikl vozim svakodnevno, pre svega zato što mi prija. Sa druge strane, pokazalo mi se daleko praktičnije transportovati se po gradu biciklom. Pogotovo na kraće relacije ili po centru. Nema problema sa parkingom, čekanjem u gužvi i sl. Jedna zanimljivost koju sam primetio, odnosi se na period dok sam radio u proizvodnji i veći deo radnog vremena provodio na nogama. To je dovelo do toga da se umor vremenom akumulira i život sa bolom u nogama postane neka nova normala. Ako sam išao na posao biciklom, taj dan nisam imao problem. Čim zaređam par dana kolima zbog lošeg vremena i sl. problem se vratio. Tako da mi je bicikl u nekom trenutku života bio i terapija da tako kažem.
Biram ga najviše zbog toga što mi prija pokret, a i zbog praktičnosti. Autobuse ne volim zbog toga što imaju svoj raspored, a ja svoj i ne volim da čekam. Naravno, koristim i automobil za do posla i nazad, ali samo kada je kišno vreme, klizav kolovoz ili ako nešto veće nosim.
Kada je lepo i prijatno vreme volim da ga provozam lagano i da uživam u pogledu i vazduhu. A ako sam iz bilo kog razloga napet, volim da malo više pritisnem pedale pa me to ‚‚vrati na fabrička podešavanja''.
Potez od buvlje pijace do posla. Najbolji je asfalt, a ima živopisnih likova uvek.
Da, toga ima skoro svaki dan. Ali najučestalije je bilo kada sam praktikovao ,,Wim Hof" metod (‚‚Wim Hof'' metod je spoj disanja, hladnoće i mentalnog fokusa koji ima za cilj da poboljša fizičko i psihičko stanje). U tom periodu sam zimi vozio u majici kratkih rukava i šorcu. Tada je bilo raznih komičnih situacija! Neki ljudi čim su me videli imali su izraz lica kao da su se “smrzli”. Kao da su oni u mojoj situaciji, i automatski su još zakopčali jaknu ili navukli kapu još malo na glavu. Neki su spuštali prozore od kola i navijali “to kralju!”. Neki su me fotkali telefonom kao, vidi ovog, al će sutra upalu pluća da dobije. Inače nikad bolji imunitet i otpornost na prehlade nisam imao nego tada!
Po meni, najveće prednosti u odnosu na dolazak peške je manje potrošenog vremena. A u odnosu na dolazak kolima ili gradskim prevozom je to što si više na svežem vazduhu.
Često pričamo o tome sa kolegama da im predstavlja problem ako ne postoji biciklistička staza, jer to je veći rizik za sve učesnike u saobraćaju. Pored toga, problem je i ako postoji biciklistička staza. Neretko su bankine visine stepenice. Pa su jedine opcije da se zaustaviš i nastaviš nakon što popneš bicikl na viši deo asfalta ili da rizikuješ da oštetiš bicikl kada naletiš na bankinu ili sletiš sa nje.
Poručio bih da ne razmišlja nego da to počne da praktikuje i ulepša sebi svaki dan vožnjom.
U slobodno vreme volim da se vozim nekim manje prometnim stazama. Najčešće je su to vožnje prema Kelebijskoj šumi, šumi na kraju naselja Makova Sedmica, prema Paliću i sl. Do posla nemam baš mnogo opcija.
Najduža ruta je bila možda nekih 30 km, ali mešovitog terena. Dobar deo asfalta i nešto malo po pesku. To je kružna ruta koju smo krenuli iz centra grada prema Makovoj Sedmici, pa kroz šumu do Kelebijskog puta i nazad do grada preko naselja Zorka. Za tako nešto nam je trebalo oko dva sata zbog toga što je deo puta koji je peščani, dosta zahtevan fizički kada točkovi propadaju, ne može se držati pravac i razviti brzina ni blizu kao na asfaltu. Plan je ovog leta da se provozam sa prijateljem do Kanjiže i nazad. To će biti nekih 50 km.
Za početak one postoje za razliku od nekih drugih mesta, ali ima dosta prostora da se poboljšaju. Najviše po pitanju visokih bankina i redovnijeg održavanja asfalta. Mislim da bi dosta pomoglo da grad ima bar jednu osobu iz službe nadležne za održavanje i unapređenje biciklističkih staza, koja bi zapravo vozila bicikl po postojećim stazama i bilo bi odmah jasno šta i gde je problem.
Ako je nekome potrebna ikakva motivacija, mogla bi da bude recimo u finansijskoj konstrukciji. Mi smo sa kolegama računali da za godinu dana vožnje bicikla do posla i nazad (uzeli smo primer 5 km u jednom pravcu) se bicikl otplati samo kroz cenu goriva. A gde su još i registracija, cena održavanja vozila... Da ne spominjemo zdravstveni momenat.
Dozvolite drugim učesnicima u saobraćaju da budu nervozni i brzopleti. Nemojte biti vi.
Uvek pre biram bicikl. Auto samo kada mora. Na primer, ako treba nešto veće da se ponese ili ako su vremenski uslovi baš loši.
Nikad nisam ternirao. Iskreno, čak nisam ni razmišljao o tome kao opciji.
Imao sam priliku da par dana provozam takav bicikl, i shvatio sam da nije za mene. Možda kada bih vozio relacije koje su duže ili teže. Ali s obzirom da je Subotica ravničarski grad, rekao bih iz moje perspektive da nema smisla da ulažem novac u takav bicikl.