Šta god u životu da je Marko Šelić radio, u suštini je bilo pripovedanje. Na ovaj ili onaj način. Kroz crtež, prozu, poeziju ili pisanje kolumni. Ipak, nekako, najupečatljivije je da ovaj diplomirani filolog skoro dve decenije nastupa kao muzičar pod imenom Marčelo.
Od prvog albuma „De facto“ koji je 2003. godine bio najbrže prodavani album, pa do ovog 6. decembra kad u MTS dvorani sprema još jedan veliki koncert, rođeni Paraćinac je izgradio ne samo ime, već može se reći i brend.
A kako je sve počelo?
– Oduvek sam želeo da budem pripovedač. I to što sam crtkao takođe je bilo u formi priče, stripova. Muzika je došla potpuno neplanirano. Nikada ranije nisam ni pomišljao da bi jedna od formi mog pisanja mogla biti i ta. Vrlo sam rano doneo odluku da ću studirati književnost i da će mi to postati struka, a konkretno zanimanje pisanje. Ali, dobro je i zanimljivo to šta se sve desi usput kad kreneš nekom stazom. Eto, upravo onaj deo mog rada koji je javnosti najpoznatiji zapravo uopšte nije bio deo plana. Korisno je, zato, da se ljudi traže, da oprobaju sebe u različitim poslovima, jer stvarno nikad ne znaš u kom sve pravcu to može krenuti. A svako iskustvo, pa i loše, bolje je nego nikakvo – kaže Marčelo za Infostud.
Počeo je u jednom lokalu. Ne, nije pevao, nego je radio u šanku, a bio je i tatu majstor, pre nego što su se nekim bitnim ljudima svidele njegove pesme, pa su mu ponudili da piše kolumne.
– Kao srednjoškolac, probao sam da budem šanker i crtač tetovaža. Ništa ozbiljno, bilo je to tek za džeparac. Tada sam se aktivno bavio crtanjem, koje sam koju godinu kasnije napustio zbog pisanja, pa je ovo s tetovažama došlo usput i uradio sam svega jednu ili dve. Šankerisanje je, ipak, daleko tipičnija stvar, mnogi su prvi džeparac zaradili upravo tako – navodi Marčelo.
Posao za šankom nije donosio mnogo novca, nisu ni crtanje tetovaža ili muzika u ranoj fazi, ali pisanje kolumni već jeste iako su mu želje bile realne i skromne.
– Prvi pravi honorari došli su od pisanja kolumni. To je više ličilo na platu, nego na džeparac. Kad mi je izašao prvi album, ili već i drugi, neke redakcije, zainteresovane mojim pesmama, ponudile su mi da se oprobam kao kolumnista. Bila je to Politika, a potom i Huper, časopis za mlade. I, što se kaže, bilo je lepo dok je trajalo. Budući da su mi jezik i književnost profesija, to je na neki način bio posao u struci. Bavio sam se pisanjem i za to dobijao redovan honorar, prvi put u životu. Praksa i pečenje zanata – objašnjava Marčelo.
Kako dodaje, sasvim je sigurno prvi honorar prošao kao i svaki sledeći – kad odbijemo račune i život, ostalo je otišlo na knjige i stripove.
– Tada sam otprilike prvi put pomislio: „Hej, mogao bih da počnem s privatnom bibliotekom“. Posle nekoliko godina, redovna stavka postale su i police. Između ostalog, činilo mi se i korisnim iz onog ugla kad se pitamo „pa, kud su mi pare otišle“. Evo i sad su svuda oko mene – pune knjiga i stripova, kao jasan podsetnik kud su otišle pare.
Pošto je u studentskim danima došao do prvog pravog honorara, uveren je da je adolescencija pravo vreme da se samostalno zarađuje.
– Osetiš samopouzdanje, osetiš se zrelije, odgovornije, a i odnos prema novcu drugačiji je nego prema onom koji nisi sam stekao. U suštini, sve što probaš da radiš zahteva neki set veština. Neke od njih već imaš, ali neke druge moraš tom prilikom da stekneš. Sve čime sam se nadalje bavio imalo je veze s pisanjem i muzikom, osim što proza i stihovi zahtevaju različit pristup. Još je različitiji kada sarađuješ sa svetom teatra ili kada radiš adaptaciju prevoda i uvodnike za Dilana Doga, italijanskog strip-junaka čiji sam urednik u izdavačkoj kući „Veseli četvrtak“ već petnaestak godina. Dobro je kad se bilo koja aktivnost grana na neke slične, a opet dovoljno drugačije i samim tim izazovne. Da se ne lažemo, ovde kod nas ionako nikad ne znaš do kada ćeš imati neki posao, pa što više umeš to je bolje po tebe – ističe Marčelo.
Pune dve decenije radio kao sportski novinar u nekoliko beogradskih i novosadskih medija i izveštavao sa velikog broja događaja, uključujući tri finala Lige šampiona. Voli da piše, specijalno intervjue i reportaže, a trenutno radi kao kopirajter i prebacuje se u svet digitalnog marketinga.