AKO RADITE NEDELJOM: Kada imate pravo na uvećanu zaradu?

Autor - Milan Predojevic | Pravnik odgovara

mar 29

Navodeći osnovna prava zaposlenih iz radnog odnosa Zakon o radu na prvom mestu ističe pravo na odgovarajuću zaradu, što je i prirodno, imajući u vidu da je plata osnovni motiv zaposlenog za zasnivanje radnog odnosa.

Zarada je odgovarajuća ukoliko sadrži sve elemente predviđene relevantnim propisom, a naš Zakon o radu određuje da se zarada sastoji od:

a) zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu;

b) zarade po osnovu doprinosa zaposlenog poslovnom uspehu poslodavca (nagrade, bonusi i sl.) i

v) drugih primanja po osnovu radnog odnosa, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o rad (osim onih primanja koja su Zakonom o radu izuzeta iz pojma zarade)

Prva od navedene tri komponente koje konstituišu zakonski pojam zarade -zarada za obavljeni rad i vreme provedeno na radu sastoji od osnovne zarade, zarade za radni učinak i uvećane zarade.

Ugovor o radu, kojim se zasniva radni odnos, mora da sadrži novčani iznos osnovne zarade na dan zaključenja ugovora o radu. Ugovor o radu obavezno određuje i elemente za utvrđivanje osnovne zarade, radnog učinka, naknade zarade, uvećane zarade i druga primanja zaposlenog, ako isto nije definisano zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca.

Kako se određuju osnovna i uvećana plata

Osnovna zarada određuje se na osnovu uslova potrebnih za rad na poslovima za koje je zaposleni zaključio ugovor o radu i vremena provedenog na radu, dok se radni učinak određuje na osnovu kvaliteta i obima obavljenog posla, kao i odnosa zaposlenog prema radnim obavezama. Opštim aktom utvrđuju se elementi za obračun i isplatu osnovne zarade i zarade po osnovu radnog učinka.

Što se pak tiče prava na uvećanu zaradu zakon je odredio u kojim uslovima ona mora da se plati i koje je to minimalno uvećanje koje mora da se prizna zaposlenom od strane poslodavca. To praktično znači da i ako ugovor o radu ili opšti akt poslodavca ne definišu elemente za obračun uvećane zarade, primeniće se odredbe zakona o obaveznoj uvećanoj zaradi.

Kada zakon obavezuje poslodavca

Zakon o radu odredio je da se rad pod određenim specifičnim uslovima/okolnostima mora posebno vrednovati kroz pravo zaposlenog na uvećanu zaradu. Prema Zakonu o radu zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to:

1) za rad na dan praznika koji je neradni dan – najmanje 110% od osnovice;

2) za rad noću, ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade – najmanje 26% od osnovice;

3) za prekovremeni rad – najmanje 26% od osnovice;

4) po osnovu vremena provedenog na radu za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu kod poslodavca (minuli rad) – najmanje 0,4% od osnovice.

Četiri osnova za uvećanu platu

Osnovicu za obračun uvećane zarade čini osnovna zarada utvrđena u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.

Prema citiranim odredbama Zakona o radu postoje 4 osnova po kojima poslodavac mora da plati uvećanu zaradu.

Rad na dan praznika koji je neradni dan poslodavac mora da plati najviše od svih slučajeva uvećane zarade, odnosno najmanje 110% od osnovice, to jest osnovnme zarade zaposlenog. Poslodavac opštim aktom ili ugovorom o radu može da odredi da se plaća i više od navedenog, ali zakonski minimum od 110% uvećanja mora da obezbedi zaposlenom.

Dakle, Zakon radu dopušta mogućnost rada i u dane koji su Zakonom o državnim i drugim praznicima određeni kao neradni dani, ali se takav rad  mora platiti daleko više od zarade koja je utvrđena kao osnovna zarada zaposlenog. Ovo stoga što je zakon predvideo da su državni i drugi organi, privredna društva i drugi oblici organizovanja za obavljanje delatnosti ili usluga i u dane državnih i verskih praznika koji se praznuju u Republici Srbiji dužni da obezbede neprekidno obavljanje određenih delatnosti, odnosno usluga. Takođe priroda nekih delatnosti, odnosno tehnologija procesa rada zahteva neprekidan rad, pa takvi poslodavci mogu da rade i u dane državnih i verskih praznika koji se praznuju u Republici Srbiji.

Prema tome kada realne okolnosti nalažu obavljanje posla i na dan praznika koji je po zakonu neradan, poslodavac ima dopuštenje zakonodavca da organizuje rad i na praznik, ali mora da ga plati barem 110% više od osnovne zarade.

Usled lošeg uticaja noćnog rada na biloški ritam organizma, što izaziva premor kod zaposlenog, zakonodavac ga posebno vrednuje, te činjenica da zaposleni radi noću utiče na njegov obračun zarade. Prema Zakonu o radu zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu za rad noću u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to najmanje 26% od osnovice, ako noćni rad nije vrednovan prilikom utvrđivanja osnovne zarade.

Rad duži od punog radnog vremena takođe predstavlja izuzetnu okolnost koju zakon priznaje, te mora da se plati uvećano. Puno radno vreme iznosi 40 časova nedeljno. Opštim aktom kod poslodavca može da se utvrdi da puno radno vreme bude kraće od 40 časova nedeljno, ali ne kraće od 36 časova nedeljno.  Po pravilu, radi se o petodnevnoj radnoj nedelji sa 8 časova rada u  jednom radnom danu, s tim da poslodavac može da napravi i drugačiji raspored 40 radnih časova u jednoj nedelji, poštujući odredbe zakona o obaveznom dnevnom i nedeljnom odmoru.

Kad je zaposleni dužan da radi duže

Međutim, na zahtev poslodavca, zaposleni je dužan da radi duže od punog radnog vremena u slučaju više sile, iznenadnog povećanja obima posla i u drugim slučajevima kada je neophodno da se u određenom roku završi posao koji nije planiran. Naravno, i tu je postavljeno ograničenje od maksimum 12 časova rada dnevno (zajedno sa prekovremenim), odnosno zaposleni može da radi najviše 8 prekovremenih časova nedeljno. Zakonska mogućnost organizovanja prekovremenog rada povlači i zakonsku obavezu plaćanja uvećane zarade, to jest svaki prekovremeni sat rada poslodavac mora da  plati uvećano u odnosu na osnovnu zaradu za redovno radno vreme. Tako zaposleni za svaki sat prekovremenog rada ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu za prekovremeni rad i to uvećanje mora da bude minimum 26% od osnovice, to jest zarade koju ostvaruje za ugovoreno radno vreme.

Najzad, prema važećim propisima poslodavac mora da plati uvećanu zaradu i po svakoj godini rada koju kod njega provede zaposleni. Time zakonodavac iskazuje stav da radno iskustvo čini prednost zaposlenog, odnosno poseban kvalitet, te propisuje da se svaka godina rada provedena kod poslodavca mora vrednovati kroz uvećanu zaradu. Prema Zakonu o radu zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, po osnovu vremena provedenog na radu za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu kod poslodavca najmanje 0,4% od osnovice. Dakle vrednost minulog rada formalno se meri godinama radnog staža. Veći radni staž predstavlja veću količinu minulog rada i donosi nešto veću zaradu

Prema tome, u navedenim slučajevima poslodavac mora da prizna pravo na uvećanu zaradu i to uvećanje mora da bude najmanje u iznosu koji je zakon za svaki pojedini slučaj predvideo. Dakle Zakon o radu nije propisao da za rad nedeljom zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu. Opravdanje za ovakav stav zakonodavca može se naći u zakonskim odredbama o rasporedu radnog vremena. Naime, Zakon o radu nijednom odredbom nije nije zabranio rad nedeljom, odnosno nije isključio mogućnost rasporeda radnog vremena koji bi uključio i rad nedeljom. Radna nedelja prema zakonu traje, po pravilu, pet radnih dana. Raspored radnog vremena u okviru radne nedelje utvrđuje poslodavac. Radni dan, po pravilu, traje osam časova. Poslodavac kod koga se rad obavlja u smenama, noću ili kad priroda posla i organizacija rada to zahteva – radnu nedelju i raspored radnog vremena može da organizuje na drugi način.

Prema navedenim zakonskim odredbama može se zaključiti da rad nedeljom nije posebno vrednovan jer je dozvoljeno da nedelja bude radni dan kao i svaki drugi. Usled toga i ne postoji obaveza plaćanja uvećane zarade za rad nedeljom jer takav rad se zakonski i ne tretira kao izuzetak od pravila. Na to jasno upućuje odredba po kojoj raspored radnog vremena u okviru radne nedelje utvrđuje poslodavac. Istina, propisano je da se nedeljni odmor po pravilu koristi nedeljom, ali je istovremeno propisano da poslodavac može da odredi drugi dan za korišćenje nedeljnog odmora, ako priroda posla i organizacija rada to zahteva. To znači da odmor nedeljom nije imperativna odredba, te da poslodavac može, poštujući odredbe o obaveznom nedeljnom odmoru u trajanju od 24 časa neprekidno, da odredi i nedelju za radni dan i da mu takav raspored rada ne nameće obavezu plaćanja uvećane zarade za rad nedeljom. 

Svakako, po načelnom zakonskom pravilu da poslodavac zaposlenom može opštim aktom i ugovorom o radu da utvrdi veća prava i povoljnije uslove rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, moguće je da poslodavac odredi isplatu uvećane zarade i za neke druge okolnosti, koje zakon nije odredio (pa tako i za rad nedeljom), ili u većem procentu od minimalnog uvećanja koje je zakon predvideo. U svakom slučaju, navedene zakonske okolnosti kada se obavezno plaća uvećana zarada i procenti uvećanja su minimum koji poslodavac mora da ispoštuje – sve preko toga je dozvoljeno, a sve manje od toga je nezakonito.

Mogućnost isplate uvećane zarade

S obzirom da poslodavac može opštim aktom i ugovorom o radu da utvrdi veća prava i povoljnije uslovi rada od prava i uslova utvrđenih zakonom, kao i druga prava koja nisu utvrđena zakonom, moguće je opštim aktom i ugovorom o radu utvrditi i druge slučajeve u kojima zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu, kao što je uvećanje zarade po osnovu rada nedeljom.

U skladu sa iznetim, kolektivnim ugovorom odnosno pravilnikom o radu i ugovorom o radu moguće je utvrditi pravo na uvećanu zaradu zaposlenog koji radi nedeljom (ili za rad u nekim drugim slučajevima), s tim da je potrebno istovremeno i definisati iznos uvećanja zarade, odnosno jasno urediti na koji način će se utvrđivati visina uvećane zarade po ovom osnovu.

Važno je napomenuti na kraju da ako je poslodavac opštim aktom ili ugovorom o radu utvrdio pravo na uvećanu zaradu za rad nedeljom i odredio iznos uvećanja, odnosno precizno definisao na koji način se obračunava visina uvećane zarade po osnovu rada nedeljom, to postaje njegova obaveza i mora da plati uvećanu zaradu za rad nedeljom u skladu sa odredbama opšteg akta i ugovora o radu

O autoru: Milan Predojevic

Diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Ima dugogodišnje radno iskustvo u oblasti radnog prava i socijalnog osiguranja. Svakodnevni kontakt sa građanima koji su u potrazi za poslom ili menjaju radno mesto pružio mu je uvid u probleme sa kojima se uglavnom susreću. Siguran je da njegovo lično profesionalno iskustvo može da pomogne u pronalaženju odgovora na pitanja koja kandidati na sajtu najčešće postavljaju

Prijavi se i postavi komentar

(8) komentari

Boban Petrović 10. 12. 2022.

mene zanima, da li se rad nedeljom, jos uvek racuna kao rad za drzavni praznik, tj da li je placen dodatnih 110 procenata?

    Milan Predojevic 11. 12. 2022.

    Poštovani Bobane
    Zakonom o radu propisano je da zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu u visini utvrđenoj opštim aktom i ugovorom o radu, i to:
    1) za rad na dan praznika koji je neradni dan – najmanje 110% od osnovice;
    2) za rad noću, ako takav rad nije vrednovan pri utvrđivanju osnovne zarade – najmanje 26% od osnovice;
    3) za prekovremeni rad – najmanje 26% od osnovice;
    4) po osnovu vremena provedenog na radu za svaku punu godinu rada ostvarenu u radnom odnosu kod poslodavca (u daljem tekstu: minuli rad) – najmanje 0,4% od osnovice.
    Opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde i drugi slučajevi u kojima zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu, kao što je uvećanje zarade po osnovu rada u smenama, ili po osnovu rada nedeljom.
    Prema tome, rad nedeljom nije po zakonu izjednačen sa radom na državni praznik. Rad na državni praznik mora da se plati uvećano, a rad nedeljom ne mora. Plaća se uvećano samo ako je tako propisano opštm aktom poslodavca ili ugovorom o radu.
    Pozdrav

Jelena Jeremić 08. 04. 2021.

Kakva su prava, zaposlenog koji se vodi i ima uverenje i potvrdu da je invalid, konkretno primam vojnu licnu invalidninu kao MIRNO DOBSKI VOJNI INVALID. DALI FIRMA TREBA ILI DALI ZAPOSLENI IZ OVE KATEGORIJE PRIMA NADOKNADU OD FIRME ZBOG, BENEFICIJA KOJE FIRMA OSTVARUJE NA KONTO NJEGOVOG INVALIDITETA. TAČNIJE DALI FIRME TREBA DA PLATI ZAPOSLENOM NESTO VAN PLATE ZA KOJU ANGAŽOVAN. MOLIM VAS ZA ODGOVOR POSTO JA NISAM PRAVNO OBAVEZAN DA POSLODAVCU KAZEM ILI DAM ISTU POTVRDU POSTO INVALIDITET NIJE FIZIČKI VIDJIV, A POSLODAVAC OSTVARUJE NP, NEPLACA DOPRINOSE ZA ZAPOSLENE I IMA JOS NEKE OLAKŠICE, A JA NEMAM KONKRETNO NISTA OD TOGA PA ME ZANIMA. DALI POSTOJI ZAKON KOJI OBAVEZUJE POSLODAVCA DA PLATI NESTO OSOBI SA INVALIDITETOM, AKO VEĆ SAM POSLODAVAC IMA NEKE POGODNOSTI POSTO JE ZAPOSLIO TAKVO LICE.
DALI NEKO ZNA I MOZE DA MI DA NEKI SAVET HVALA UNAPRED ALEKSA

    Milan Predojevic 09. 04. 2021.

    Poštovani
    Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom poslove podsticanja zapošljavanja osoba sa invaliditetom obavlja organizacija nadležna za poslove zapošljavanja (NSZ). Propisano je da je među poslovima podsticanja zapošljavanja osoba sa invaliditetom pre svega afirmacija jednakih mogućnosti osoba sa invaliditetom na tržištu rada. Dakle, osnovni cilj je obezbediti licima koja imaju inavaliditet fer šansu, odnosno jednake mogućnosti za njih na tržištu rada. Kako bi se poslodavca podstakli da primaju osobe sa invaliditetom dobijaju razne olakšice, između ostalog i oslobađanje, odnosno umanjenje plaćanja dažbina državi. Smatra se da je time osoba koja traži posao dobila bolje šanse jer se ovakvom pozoitivnom diskriminacijom dovodi u ravnopravniji položaj sa osobama koje imaju opštu zdravstvenu sposobnost. Zakon o radu zaposlenima se garantuje jednaka zarada za isti rad ili rad iste vrednosti koji ostvaruju kod poslodavca. Pod radom jednake vrednosti podrazumeva se rad za koji se zahteva isti stepen stručne spreme, odnosno obrazovanja, znanja i sposobnosti, u kome je ostvaren jednak radni doprinos uz jednaku odgovornost. Prema tome, mišljenja sam da ukoliko se lice sa invaliditetom zaposli ima pravo na zaradu koju ostvaruju i drugi zaposleni koji obavljaju iste ili slične poslove. Zakon nije propisao obavezu plaćanja veće zarade za isti ili sličan rad ako ga obavlja osoba sa invaliditetom. Smisao odredbi o olakšicama jeste u tome da se obezbedi posao, a potom se zarada plaća jednako kao i ostalim zaposlenima koji obavljaju iste ili slične poslove.
    Pozdrav

Slavisa Topalovic 04. 04. 2021.

Postovani
Lepo je sve ovo pročitai ali nas praksa demantuje.Malo mi je ,,bljutavo,, jer ne mogu da poverujem da sada kada je ceo sistem okrenut poslodavcu i sve cini da ga sačuva Vi pisete o ,pravima,, radnika.Pa na prste možete nabrojati firme koje plaćaju sve prinadležnosti propisane zakonom,a Vo kao da ste ne upućeni….
Pitanje
Ko još štiti prava radnika koja rade recimo u trgovini…Pandemija a oni rade i susreću se sa stotinama potrosača svakodnevno,rade prekovremeno ,rade vikendom rade praznikom i uglavnom za zagarantovani LD.Pa o čemu Vi pričate i pišete….

    Milan Predojevic 04. 04. 2021.

    Poštovani Slaviša
    Vaše nezadovoljstvo je razumljivo i opravdano. Naravno da se ne radi o mojoj neupućenosti, već o mom ličnom opredeljenju da pišem o onome kako bi trebalo da bude. Cilj pisanja ovih tekstova je da istaknemo koja su to prava, a ne koji su načini kršenja prava. Svi znamo da postoje nezakonitosti u postupanju, ali je važno da što širi krug ljudi bude upoznat sa time koja su njihova prava iz radnog odnosa, odnosno šte je ono što im je važećim propisima garantovano. Ne možete očekivati od nekog ko je po profesiji pravnik da piše samo o nepravu, a da ne ističe prava i slobode koje bi trebalo da se ostvaruju u praksi. Čitava ideja postojanja bloga upravo i jeste u tome da ljudi saznaju koja prava su im predviđena važećim zakonodavstvom, kako bi znali u čemu postupanje poslodavca odstupa od zakona. Svakako da tekst ne može da obezbedi primenu prava, ali to i nije posao onih koji pišu za blog, već je to obaveza poslodavaca, a potom nadležnost inspekcije za rad i sudova. Ukoliko prava i slobode iz radnog odnosa ne poštuje poslodavac, ne obezbedi ih inspekcija za rad i ne potvrdi ni sud svojom presudom, onda je to veliki problem ovog društva, a ne nekog ko piše tekstove sa pravnom tematikom. Društvo čije institucije nisu u stanju da zaštite prava i slobode pojedinaca gubi svoj smisao. Upravo radi obezbeđivanja prava i sloboda pojedinaca i postoje političke zajednice i pre svega pravna država i to je njen osnovni zadatak i cilj.
    Srdačan pozdrav

Sladjan Petrovic 02. 04. 2021.

Ništa od ovoga se ne poštuje. Niko ne kontroliše primenu ovog pravilnika i svima puna usta zakona i uredbi a sve teče po starom.Godinama. Država to sve zna,sve to vidi, ne želi da se opterećuje time i stavlja radnika u vrlo nezavidan položaj.Inspekciju država ne postavlja radi uvodjenja reda već da bi služila njoj: državi.Sami inspekcijski organi, pravdaju se da im je država vezala ruke i javno komentarišu da je sve na strani poslodavaca i države.

    Milan Predojevic 03. 04. 2021.

    Poštovani Slađane
    Sigurno je da u praksi postoji problem sa primenom zakona koji definišu prava radnika. I pored toga, svi moramo da počnemo da se ponašamo kao da pravna država funkcioniše u potpunosti i samo tako se može postići cilj. Možete imati utisak koji ste naveli, ali to ne znači da treba da odustanete. Ipak verujem da i u državnim organima rade ljudi koji žele da sve funkcioniše kako zakon nalaže i ne treba unapred otpisivati radnu etiku inspektora za rad niti bilo kog drugog službenika.
    Pozdrav