Autor - Marijana Niškanović | Svi tekstovi
Možda je jedna od najvećih zabluda kada je reč o prevodiocima ta da tim poslom može da se bavi svako ko dobro govori neki strani jezik. Istina je da je poznavanje jezika prednost, ali prevođenje je mnogo složenija i zahtevnija profesija u kojoj se ne prevodi samo reč, već i kontekst, ton i značenje.
U razgovoru za Infostud predstavile su nam se dve prevoditeljke, Marija Spasić i Ana Dragutinović. Jedna se bavi pisanim prevođenjem i to književnim, a druga prevodi rečenice koje se izgovaraju u realnom vremenu.
Marija je završila italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu. Njen put je išao nekim prirodnim tokom, najpre je tokom studija prevodila kraće tekstove, a zatim se usavršavala pohađajući jednogodišji kurs za stručne i naučne prevodioce. Vremenom je shvatila da najviše uživa u književnom prevođenju i slobodi koju ono pruža i taj rad obeležilo je poslednjih desetak godina njene karije. Ipak, najponosnija je na svoju malu izdavačku kuću Jeti, osnovanu pre šest godina, u kojoj prevodi i objavljuje knjige za decu školskog uzrasta.
– Zanimljivo je da nisam planirala da se bavim izdavaštvom. Osnovala sam Jeti jer sam zapravo želela da imam knjigu Šarlotina mreža na srpskom. Međutim, ona je naišla na veliko interesovanje kod čitalačke publike da sam odlučila da nastavim da objavljujem i prevodim knjige koje sam ja u detinjstvu volela da čitam. To nisu komercijalni naslovi, već više klasici. Interesantno je da ih na srpskom niko nikada nije objavljivao iako su poznati. To je bio slučaj i sa Plišanim zekom kojeg sam takođe prevela, a koji je jedan od tri najbolja klasika za decu u američkoj knjživenosti. Ovde ranije nismo imali priliku da ga čitamo – kaže Marija.
Naša sagovornica ističe da je dobar prevod važan kada govorimo o bilo kojoj vrsti prevoda, samo što su bitne različite stvari. Kod specijalizovanih i stručnih, na primer, neophodno je da se prenese tačna i precizna poruka.
Kod književnog prevoda specifično je to što nije važno samo tačno prevesti tekst nego preneti celokupnu atmosferu dela. Prepoznati i ritam i stil, sačuvati igre reči. Prevodilac mora biti spreman za stalno istraživanje, popravljanje, prepravljanje, doterivanje – smatra ona.
Pored prevođenja za Jeti, Marija prevodi i za druge izdavače. Kada, recimo, dete u Srbiji uzme da čita čuvenog Džeronima Stiltona iza te čarolije reči stoji upravo naša sagovornica.
– Džeronimo je zahtevan ali istovremeno i zabavan. Pruža toliko mogućnosti da se pusti mašti na volju da je to milina za prevođenje. Na originalnom jeziku, italijanskom, dosta reči je izmišljeno pa se i na srpskom mora naći nešto ekvivalentno. Prevođenje za odrasle ne pruža toliki prostor za manevrisanje kao za decu. Dečija literatura zahteva maštu, mora se biti fleksibilan ali ne previše, valja prepoznati tačno ono što će kod mališana izazvati identično osećanje koje neka knjiga izazove na orignalnom jeziku – smatra ona.
Iako je svesna brzog razvoja veštačke inteligencije i njenog uticaja na prevođenje, Marija dodaje, da bar kada je reč o književnom prevodu, postoji nešto što mašina ne može da reprodukuje, a to je upravo dubina ljudske misli.
– Taj složen splet emocija, značenja, konteksta, kulture, to su nijanse koje su često neizgovorene ali su itekako prisutne u delu. Po meni može da ih prepozna samo ljudski um koji razume i oseća – kaže naša sagovornica.
Ana Dragutinović je druga strana prevodilačkog sveta. Zvaršila je studije germanistike i više od dvadeset godina bavi se usmenim prevođenjem. U svoju biografiju dodala je i posao sudskog tumača za bosanski, hrvatski i crnogorski jezik.
Formalno obrazovanje nije preduslov za bavljenje našim poslom. Jedno je dobro znati neki jezik, a drugo je biti dobar prevodilac i to moram da naglasim. Dakle, jedno nije garant za drugo. Ali s druge strane ukoliko neko ima želju i sklonost, može – vremenom vrlo dobro da se uhoda ako mu se da prilika da radi – napominje ona.
U usmenom prevođenju postoji konsekutivno i simultano prevođenje. Naša sagovornica naglašava važnost priprema o bilo kojoj temi da je reč.
– Veoma je važno da je čovek opšte informisan i široko zainteresovan za različite pojave i aktuelna dešavanja jer je to uvek utiče na ono što – radimo. Moramo biti upoznati i sa profesionalnim žargonom koji prati određenu temu. U tom smislu konsekutivno može da se nauči, a simultano ne. To ili možete da radite ili ne možete jer ono pored ostalog podrazumeva i sposobnost da istovremeno pratite, slušate i prevodite – objašnjava Ana.
Iako deluje kao najzahtevnije, naša sagovornica najviše uživa upravo u simultanom prevođenju.
– Prvo imamo tu izdvojenost kroz kabinu i samim tim nemam nekakvih distrakcija što znači da imamo bolji fokus i koncentraciju. Drugo, dvoje nas je i smenjujemo se. I ono što je kod konsekutive otežavajuća okolnost je zapisivanje. Uvek može da se desi da se nešto preskoči. Simultano je i preciznije i ugodnije za sve slušaoce – smatra ona i dodaje da ova vrsta prevođenja podrazumeva i određen metod rada.
– Procedure postoje i zavise od teme, govornika i od dogovora sa kolegom sa kojim radite. U Srbiji je praksa da prevodite 15, 20 minuta pa se rotirate. U Nemačkoj je čest slučaj da kolege vole da se menjaju na pola sata. Ali više od pola sata niko ne bi trebao da prevodi u kontinuitetu. Događa se nekada da budete pozvani da radite sami sat vremena ali to je izuzetak. Uobičajeno trajanje angažmana za tim simultanih prevodilaca, uključujući pauze, iznosi šest sati – kaže Ana.
U poslu u kojem se teme menjaju često našu sagovornicu upravo pokreće stalna prilika da uči nešto novo.
– Volim ovaj posao i ništa mi u njemu nije teško, a mnogo toga mi je lepo. Najlepše je što se čovek upoznaje sa oblastima, sferama života, institucijama i ljudima koje u svakodnevnom životu nikada ne bi imao priliku da vidi. Širimo vidike i učimo svakodnevno i to je po meni ono što najvrednije – zaključuje Ana.
Nalosvna fotografija: Marija Spasić
Po formalnom obrazovanju diplominarni novinar. Oprobala se u svim medijima (od štampe, televizije, radija, portala) ali ostala doživotni zaljubljenik u pisanu reč. Žali se što nema dovoljno vremena za čitanje knjiga. Da može da ima nečiji pripovedački talanat, bez oklevanja bi izabrala Lebovićev. Nikad ne propušta priliku da pleše.