Autor - Marijana Niškanović | Svi tekstovi
Neki ljudi otkriju čime žele da se bave tokom školskih dana, neki tek na fakultetu, a ima i onih koji od malih nogu prepoznaju svoj životni poziv. Silvija Kovač, poslednje tri decenije posvećuje svoj život radu sa psima, a ljubav koju prema njima gaji, nije se razvijala vremenom već se rodila sa njom. Danas, nakon godina iskustava, edukacija u inostranstvu i brojnih treninga, Silvija uspešno vodi školu za obuku pasa, kombinujući svoje bogato znanje.
– Imala sam samo tri godine kad sam osetila ogromnu ljubav prema životinjama. Sećam se da smo bili na jednom dečijem rođendanu i da sam se sve vreme igrala sa psom kojeg sam tamo zatekla. Ništa drugo me nije interesovalo. Već narednog jutra tata je morao da me odvede na pijacu da mi kupi štene. Jedno jedino je bilo na prodaju tog dana. Ženka mešanac. Kupili smo je bez razmišljanja. I tako je sve krenulo – priča naša sagovornica.
Već sa 11 godina dobija i ženku nemačkog ovčara, psa sa kojim ulazi u svet profesionalne obuke. Upoznaje razne metode treninga, između ostalih i onu za službene pse, IPO, danas poznat kao IGP.
– Kako je ona rasla sve sam više tražila društvo dresera, jer u to vreme je to bio jedini način da školujemo pse. Učestvovala sam na zajedničkim treninzima i work shopovima gde su dolazili i strani treneri. Želja za znanjem postajala je sve jača. Počela sam da se edukujem u Mađarskoj, gde su najbolji treneri držali seminare iz Nemačke, Finske, Mađarske – objašnjava Silvija.
Veliko znanje dovelo je do toga da se 2008. godine našla pred ozbiljnim profesionalnim izborom, da li napustiti siguran državni posao ili slediti svoju strast.
– U to vreme su već mnogi tražili da im obučavam pse. To su većinom bili veliki odgajivači dobermana i nemačkih ovčara. Znala sam da dva posla ne mogu da radim kvalitetno i na kraju sam odlučila da pratim svoje snove. Dala sam otkaz i posvetila se dodatnom usavršavanju – kaže.
U svom radu koristi pozitivne metode bez stresa i prisile. Sa vlasnicima koriguje ponašanje njihovih ljubimaca i rado ih sprema za razna polaganja. Iza sebe ima preko 40 položenih ispita po celoj Evropi. Neki od tih su: IGP, BH, kerung, uzgojni ispit. S ponosom ističe da se čak 4 puta takmičila za Srbiju na svetskim prvenstvima.
– Trenutno su mi najčešći klijenti vlasnici koji gledaju na pse kao deo svoje porodice. Sa njima mi je najlepše da radim jer imamo puno toga zajedničkog. Ja lično svoje radne nemačke ovčare smatram mojom porodicom i oni žive u porodičnoj kući sa nama. Na osnovu svog iskustva mogu da kažem da su psi kojima vlasnici ovako pristupaju inteligentniji, vezaniji za ljude i lakše uče u odnosu na pse koji žive u boksu ili u dvorištu odvojeno od svojih vlasnika. Mislim da je najvažnije da ljudi shvate da najbolju povezanost u odnosu sa ljubimcem možete da napravite na emotivnom nivou. Isto kao i sa ljudima – kaže Silvija.
Silviju je zanimala i etiologija i psihologija pasa pa se edukovala i u tom pravcu. Položila je i ispit za međunarodnog sudiju u Mađarskoj, što nije lako postići jer su kriterijumi značajno stroži nego u Srbiji i rezervisani su za najiskusnije stručnjake iz oblasti dresure.
– Preduslovi su da kandidat poseduje važeću licencu za IGP3 nivo, što podrazumeva vrhunsku obučenost psa i vodiča kroz sve tri discipline – trag, poslušnost i odbrana. Osim toga, neophodno je najmanje deset godina praktičnog iskustva u radu sa psima – objašnjva nam.
Na pitanje koliko traje dresura, odgovara nam da to zavisi od mnogo faktora. Neki vlasnici traže samo rešenje za određeno, na primer, problematično ponašanje ili da se pas lepo šeta uz nogu, dok neki žele da polože test za socializovanog psa, a neki pak teže ka mnogo višem nivou.
– Uvek kažem da je to slično kao kod dece. Naime koliko radimo sa njima toliki će biti i rezultat. Sem ovoga postoji jedan bitan faktor – genetika. Skoro pola posla zavisi od toga. Preporučujem da se svaki budući vlasnik posavetuje sa stručnjakom pre uzimanja šteneta – savetuje naša sagovornica.
Ljubav prema psima, kaže, meri se pažnjom, strpljenjem i razumevanjem. Silvija ističe da je sve to neophodan preduslov.
– Po mom mišljenju najvažnije je da volimo i poštujemo pse. Sve ostalo se vremenom može naučiti na raznim seminarima i radionicama. Ja sam imala priliku da učestvujem na predavanjima koje je organizovalo Mađarski kinološki savez pre par godina gde smo dobili ogromno znanje iz sveta veterine i oblasti etiologije i psihologije pasa. Kod nas u Srbiji uglavnom takmičari organizuju radionice gde razmenjuju svoje iskustvo – kaže.
Tokom dosadašnjeg rada trenirala je i obučavala razne vrste pasa.
– Imala sam i malinoe i dobermane, kao i druge rase ovčara, labradore, zlatne retrivere ali definitvno moja omiljena rasa je radni nemački ovčar. Mislim da ih nikad neću menjati za drugu rasu – iskrena je Silvija.
Jedna od stvari koje naša sagovornica često naglašava jeste da nijedna obuka ne može biti uspešna bez rada s vlasnicima.
– Pre više od 10 godina dobila sam poziv od jedne žene, profesorke, koja je udomila dobermana. Preko telefona sam osetila da ga se plaši jer se naslušala raznih neistina o toj rasi. Krenule smo zajedno da radimo i za samo mesec dana se sve promenilo. Ona je naučila kako da ga vodi, razume i postavi pravila. A pas je postao srećniji jer je dobio stabilnog vodiča – objašnjava.
U njenoj školi obuke često dolaze i deca. Nedavno je, kako kaže, stigla devojčica koja se boji velikih pasa.
– Na kraju treninga socijalizacije, šetala je najvećeg psa Argosa. I to je, pored ostalog, čar ovog posla, da vidiš kako ne samo psi, nego i ljudi rastu – zaključuje Silvija.
Po formalnom obrazovanju diplominarni novinar. Oprobala se u svim medijima (od štampe, televizije, radija, portala) ali ostala doživotni zaljubljenik u pisanu reč. Žali se što nema dovoljno vremena za čitanje knjiga. Da može da ima nečiji pripovedački talanat, bez oklevanja bi izabrala Lebovićev. Nikad ne propušta priliku da pleše.
Uvoz stranih radnika – trend ili neminovnost
Kreatori sadržaja – zanimanje u usponu