Kuća u jednom gradu, kancelarija u drugom – hibridni model rada iz prve ruke

Autor - Marijana Niškanović | Svi tekstovi

avg 18

Život u jednom, a rad u drugom gradu nikada nije jednostavan. Međutim, tzv. hibridni režim rada je zaposlenima omogućio da nekoliko dana nedeljno dolaze na radno mesto, a i da opet mogu da određenim danima rade od kuće. To je u velikoj meri uticalo da se u obzir uzmu i poslovne prilike koje su mnogima pre ove mogućnosti bile ispod radara.

Jedan od primera takve prakse u Srbiji je Inspira grupa, sa sedištem u Subotici, u kojoj za 6 različitih biznisa rade zaposleni iz različitih gradova. Njihovi razlozi da svakog meseca pređu desetine, pojedini i stotine kilometara, nisu isključivo profesionalni. Kako kažu naši sagovornici, ključni faktor je podrška poslodavca a kako izgleda blanasiranje između dva tempa života, kako izgledaju radni dani, šta se dobija, šta se gubi, saznajemo iz njihovih priča.

Nebojša – tri dana živim u Subotici, ostatak nedelje u Beogradu

Nebojša Radojević, šef prodaje na sajtu Polovni automobili, nikada nije planirao da radi van Beograda. Međutim sve se promenilo već prilikom odlaska na razgovor za posao.

– Na promenu mišljenja uticali su firma i njene vrednosti, način na koji smo razgovarali. Tu je bila i ljubav prema automoblima, a kada treba da radiš ono što voliš to je već plus samo po sebi. Inspira mi je pružila fleksibilnost, omogućila da radim iz kancelarije, sa terena, od kuće i pokazala veliko razumevanje što je u današnje vreme nažalost retkost. Niko ne može efektivno da radi osam sati bez pauze, a ovde postoji svest o tome – kaže naš sagovornik.

Već tri i po godine, tri dana nedeljno provodi u Subotici. Od utorka do četvrtka živi u stanu koji mu firma finansijski pomaže da iznajmi, a ostalih dana je kod kuće, u Beogradu. Kada putuje, polazak kolima je već u sedam ujutru. Kako kaže, tih 200 km pređe za dva sata. U kancelariju u Subotici stiže do devet. Vožnja mu je, vreme za sebe, za razmišljanje i sabiranje misli. Ipak, priznaje da mu je prvih godinu dana bilo najteže, ali sada boravak u Subotici doživljava kao mali beg od beogradske gužve.

– Na poslu provodimo osam sati. To je trećina života. Bitno je u kakvom okruženju radiš, s kakvim ljudima, kakva je atmosfera, da ne osećaš pritisak. Humani uslovi i pasija prema poslu. Kada se sve uzme u obzir novac je naravno bitan, ali ne bi trebalo da bude presudan.

Globalizacija i trend ukrupnjavanja firmi  ne ostavljaju mogućnost da uvek nađeš to što voliš, a da ti je blizu kuće – zaključuje Nebojša.

Minja – iz Sombora za sat vremena do posla

Za Minju Laloševića, menadžera za ključne klijente u Infostudu, koji četiri dana nedeljno putuje iz Sombora za Suboticu, ključna je bila poslovna prilika „krojena po meri“, a to su snaga, veličina i brend kompanije, radni uslovi, plata, benefiti.

– Promena posla je sama po sebi verovatno stresna, tako da možda iz današnje perspektive deluje bezazleno, ali sigurno da je bilo teško. Neizvesnost kako ću se snaći i kako ću se pokazati, kako će me tim prihvatiti, da li će se meni uopšte na kraju dopasti posao i novo radno okruženje i još na sve to kancelarijski rad i dugo putovanje na posao. Ali sve je ispalo bolje od očekivanog – kaže Minja.

Najčešće, na posao u Suboticu putuje 4 dana nedeljno. Uglavnom bira da radi od kuće petkom kako bi rasterećeniji uplovio u vikend.

– Biram i druge dane, ali petak mi je favorit. Srećan sam i zahvalan jer mi Inspira daje slobodu izbora, tako da neretko neke moje privatne obaveze utiče na izbor dana kada ostajem da radim od kuće – majstori, banka, obaveze oko dece, različiti lepi ili manje lepi razlozi zbog kojih mi znači da ostanem da radim od kuće – kaže Minja.

Iako mu od izlaska iz stana do ulaska u kancelariju treba sat vremena, put mu ne predstavlja problem. Pre dolaska u Inspiru radio je na terenu pa mu vožnja auta i prelaženje puno kilometara nikad nisu predstavljale teret.

– Putuje nas troje, nekada četvoro, tako da vreme brzo prođe. Put je dobar, nema puno saobraćaja ni zadržavanja. U odlasku i u povratku, izlazak i ulazak u Suboticu, odnosno u Sombor, teče vrlo glatko. Naravno da bi svako od nas birao da skrati vreme odlaska i putovanja na posao jer ono samo po sebi ne donosi velike benefite. Međutim, moguće ga je iskoristiti produktivno, nekada da dovršiš poslovne ili privatne obaveze, da telefoniraš, čitaš vesti, preletiš društvene mreže, odmoriš. U tom smislu, kada stignem kući, imam nepodeljenu pažnju za decu, familiju, ali i za sebe, jer sam sve svoje obaveze obavio u putu  – kaže Minja.

Jelena – Iako živim u Novom Sadu, prihvatila sam posao u Beogradu

Za Jelenu Mandić Vujanac koja radi za Osiguranik.rs, a živi u Novom Sadu, odluka da radi u drugom gradu nije bila laka, ali je bila promišljena. Ponuda poslova u ovom gradu, koji odgovaraju njenim kompetencijama bila je ograničena, pa je prilika za posao u Beogradu, uz dobru povezanost i mogućnost rada od kuće dva dana nedeljno, prevagnula.

– Prvo sam pokušala da nacrtam sebi kako bi izgledala moja radna nedelja i da vidim kako bi to uticalo na kvalitet mog života. U kolonu “za” je išla poslovna prilika koja je finansijski i karijerno interesantna, dobra saobraćajna povezanost, blizina mog stana i kancelarije od autobuske i železničke stanice, a i dva dana nedeljno imam mogućnost da radim od kuće. U onu kolonu 
“protiv” spadaju loši vremenski uslovi, kašnjenje voza ili autobusa, nemogućnost da u hitnim situacijama dođem brzo u Novi Sad – priča Jelena.  Ipak, važno mi je da je moja porodica učestvovala u donošenju odluke o prihvatanju posla – naglašava Jelena

Naša sagovrnica vozom putuje tri dana nedeljno, a svako putovanje traje sat i po do dva sata u jednom pravcu što je ukupno i do četiri sata dnevno. Sredom i petkom radi od kuće, što joj, kako ističe, daje energiju i fokus.

– Bez tih dana verujem da bih već četvrtkom bila na 50% svojih kapaciteta. Petak je krucijalan, jako mi je bitno da sam petkom u Novom Sadu. Hvatati voz ili bus petkom u 17h bi učinilo da se osećam depresivno..

 Jelena je već posle studija imala priliku da u drugoj zemlji  svakodnevno duže putuje do posla.   

– Živela sam u Atlanti koja je dosta geografski razuđena i tamo sam imala prilike da do posla putujem sat vremena. Posao je u centru, a kada završe ljudi se vraćaju u svoja naselja, koja su puna zelenila i pružaju komfor. Radimo da bi smo živeli, a ne suprotno. Zato Novi Sad biram kao svoj dom, a na posao putujem – smatra ona. Kao i njenim kolegama podrška firme je krucijalna u ovakvom radnom režimu.

– Kompanija osluškuje moje potrebe i pruža mi ono što mi je potrebno da budem fokusirana na radne zadatke. Mom poslodavcu je bitno da moj posao bude sastavni deo mog života i da me prati kroz dobre i loše dane, da na kompaniju mogu da računam, a samim tim i ona može uvek na mene – dodaje Jelena na kraju.

Bojana – iz Novog Sada u Suboticu tri puta nedeljno

Bojana Tepić, specijalista za brend marketing u na sajtu 4zida.rs, već četiri godine putuje iz Novog Sada do Subotice. Radi u modelu „3–2“ – tri dana u Subotici, dva dana od kuće. Od stana do kancelarije deli je 110 kilometara, ali, kako kaže, to joj ne deluje toliko daleko.

– Da li ću provesti sat vremena da stignem sa jednog kraja grada na drugi, ili ću izaći na autoput i stići u Suboticu za sat, vremenski je isto. Zapravo nekad u Suboticu stignem brže nego u Beograd koji je u kilometarski bliži – kaže i dodaje da uglavnom putuje sa kolegama iz Inspire, ali ponekad, kada se ekipa raspline i ode na odmore, rado koristi usluge BlaBlaCara.

– Pre Inspire prioritet mi je bio posao u Novom Sadu, želela sam da ostanem ovde i prethodni posao sam na primer izabrala isključivo po tom kriterijumu. Na kraju se ispostavio kao loš izbor.  Jednom sam izabrala grad, sada biram ljude – ističe ona. Priznaje da joj putovanje ne pada lako, ali ni jednog trenutka nije zažalila.

– Sama činjenica da firma ima razumevanja  i da to nije samo slovo na papiru, mnogo znači. Isto važi i sa moje strane. Važno je da budete iskreni prema sebi oko toga šta očekujete od posla. Da nisam zadovoljna i ispunjena, da ne vidim svoj doprinos i mesto u timu, putovanje bi mi bilo problem – kaže Bojana i podvlači da sa svojih  35 godina drugačije razmišlja nego na početku svoje karijere.

– Kada sam bila mlađa, mislila sam da bi posao u Beogradu automatski značio preseljenje tamo. Sada znam da mogu i da putujem. A hibridni rad sve to baš olakšava. Putovanje između gradova postalo je normalno, čak i poželjno, jer donosi nove kontakte, bolje prilike i širi vidike  – smatra ona.

Naslovna fotografija: Minja Lalošević i Jelena Mandić Vujanac

O autoru: Marijana Niškanović

Po formalnom obrazovanju diplominarni novinar. Oprobala se u svim medijima (od štampe, televizije, radija, portala) ali ostala doživotni zaljubljenik u pisanu reč. Žali se što nema dovoljno vremena za čitanje knjiga. Da može da ima nečiji pripovedački talanat, bez oklevanja bi izabrala Lebovićev. Nikad ne propušta priliku da pleše.