Danas, kada se savremena tehnologija razvija brže nego ikad i kada mnoga tržišta imaju masovnu i jeftinu industrijsku proizvodnju, opstanak starih zanata sve je teži. Ipak, ima i onih zanatlija koji uprkos tome uspevaju da istraju u poslu. Naši sagovornici bave se oštrenjem raznih vrsta sečiva, a koliko je danas ta usluga tražena, pričaju za Infostud Dejan Tonšić i Laslo Hošek.
Obojica sagovornika nastavili su porodičnu tradiciju. Dejanov deda bio je 1936. godine jedan od prvih oštrača u Beogradu, a onda je svoju radnju iz centra prestonice, prebacio u mali lokal u Zemunu, u Zmaj Jovinu 20.
– Tata je posao nasledio. A ja sam po zanimanju vazduhoplovni mehaničar. Ali dok sam još išao u osnovnu školu, dolazio sam u radnju, gledao kako rade i učio zanat. Kasnije sam se zaposlio u “Jatu” i tamo proveo skoro osam godina. Ali kad otac više nije mogao ovde da radi, a ni ja da budem na dva mesta, preuzeo sam radionicu – priča Dejan.
Prvi predmet koji je samostalano naoštrio u radnji, bila je satara. Bilo mu je tada, oko trinaest, četrnaest godina. Na pitanje koliko se u radu i šta promenilo od prošlog veka do danas, Dejan odgovara “malo toga”.
– U mom slučaju ne razlikuje se proces mnogo jer ja radim na starinski način, skoro isto kao deda i otac i maltene na istim mašinama. Sam pravim alate za oštrenje, na način na koji su to oni radili. Ima nekih sitnih razlika, na primer, nekad sam turpijao, a sada brusilicom nešto skinem – objašnjava on.
Broj mušterija varira. Jedan dan ne dođe niko, drugi dan ima puno posla.
– Nema pravila. Nekad jedna osoba donese više stvari, a nekad više ljudi po jednu. Dešava se i da za ceo dan niko ne uđe. Češće nam dolaze stariji ljudi dok mladi uglavnom bacaju stare noževe, makaze i radije kupuju nove. Umesto da kupe kvalitetno i da im uz održavanje traje godinama. Ne shvataju da uvek najskuplje košta ono što je jeftino – kaže Dejan.
Cene oštrenja zavise od stanja u kome se predmet nalazi. Da se naoštre noževi treba od 300 do 400 dinara. Za makaze od 500 do 1.500, isto i za sekire.
– Dešava se često da uradim nešto i za džabe. Kad, na primer, dođe neka baka i donese nekoliko noževa. A kaže da ima 1.000 dinara. Naplatim joj jedan, a ostale uradim za džabe. Nije mi problem da tako uradim. Ali ako uđes i kažeš “ma to je posao od 2 minuta, zašto toliko košta”, onda neću ni za novac. Da bi bio dobar u ovom poslu moraš da imaš osećaj u rukama – tvrdi naš sagovornik.
Najneobičniji “zadatak” koji je dobio je set veoma dugačkih viljuški koje su mušterije želele da im se skrate i ponovo naoštre. A još neobičnije je što posle toga nikad nisu došli po njih, priseća se Dejan.
Iako Ministarstvo privrede svima koji imaju Sertifikate starih zanata daje poreske olakšice i oslobađa ih evidentiranja prometa preko fiskalne kase, Dejan kaže da to nije dovoljno da bi se mladi motivisali za ovakve profesije, a zanati sačuvali od zaborava.
– Meni su na godišnjem nivou dažbine opet velike. Ovo nije zanat kao neki čiji proizvodi mogu da se izvoze i gde zaista može da se zaradi puno. Nekada je samo u sezoni svinjokolja bilo dovoljno posla da isplatis dug prema državi za celu godinu. Više nema takvog posla. Zanati koji nude samo usluge, kao moj, su u ozbiljnom problemu i lako mogu da nestanu – smatra Dejan.
Istog mišljenja je i njegov kolega iz Novog Sada, Laslo Hošek. On je peta generacija oštrača noževa, a lokal koji je 1895. godine otvorio njegov čukundeda, smestio se u Dunavsku ulicu.
– Mladi nisu zainteresovani za ovaj posao. Da bih nekoga obučio potrebno je vreme, a red je da taj neko bude i tada plaćen. A koliko je realno da ga platite dok je na obuci kada obimnog posla nema? Zato će mladi radije otići u kafić da rade za platu i bakšiš – kaže Laslo i dodaje da je pre tridesetak godina kada je preuzeo radnju bilo šestoro zaposlenih u radionici i jedan u administraciji. A sada ih je samo troje.
– Manuelni rad je neka vrsta umetnosti. Ovaj posao nije fizički naporan ali zato morate biti 100 % koncentrisani. Svaki nož ili svake makaze zahtevaju druge uglove pod kojima se oštre, od drugačijeg su materijala i tvrdoće. Pored znanja i mašina, tajna je u rukama – objašnjava Laslo.
– Ne isplati vam se za takve predmete da pravite alate jer vam oni retko stižu u radionicu, zbog toga je takav rad zahtevniji. Mi oštrimo sve vrste sečiva, od makaza, mašinica za šišanje, sekira, mikrohiruških instrumenata, mesoreznica, preko testera, burgija, klizaljki – dodaje Laslo.
Naši sagovornici kažu da savremeni aparati za oštrenje noževa i kućnu upotrebu, koji mogu da se kupe u prodavnicama, nikad neće moći da naoštre nož kao što to može da uradi majstor.
– To će biti oštrije od onoga što je bilo, ali će ga aparat unišiti jer oštri nož samo u jednom pravcu. Jedan nož ide na 6, 7 različitih mašina dok ne bude gotov – poručuje Dejan.
Po formalnom obrazovanju diplominarni novinar. Oprobala se u svim medijima (od štampe, televizije, radija, portala) ali ostala doživotni zaljubljenik u pisanu reč. Žali se što nema dovoljno vremena za čitanje knjiga. Da može da ima nečiji pripovedački talanat, bez oklevanja bi izabrala Lebovićev. Nikad ne propušta priliku da pleše.
Sve više salona, a frizera nikad dosta
Kako mentalno zdravlje oblikuje vašu karijeru