Kako prepoznati „toksičnog“ menadžera

Autor - Ivana Canić | Svi tekstovi

mar 27

Kada bi se toksični menadžeri mogli prepoznati na intervjuu, mnogi kandidati ne bi prihvatili ponudu za posao od takvog nadređenog. Nažalost, toksičnost lidera se može dijagnostifikovati tek kada ste uveliko u saradnji sa njim odnosno posle određenog vremena intenzivne saradnje.

Bitno je naglasiti da ne možemo koristiti izraz „toksični lider“ jer je to oksimoron: lider nosi tu titulu upravo jer nije toksičan niti vodi tim strahom, zato pričamo o „toksičnim menadžerima“.

Zajednička osobina svih toksičnih menadžera i uzrok takvog ponašanja je veliki strah: strah od konkurencije, strah od gubitka moći ili kontrole, strah da će biti nadmašeni ili prevaziđeni od boljih i da će izgubiti svoju poziciju. Najčešće, to su često i osobe kojima je poslovni kontekst jedini u kome vide svrhu i svoju vrednost.

Potreba za kontrolom i moći

Kada menadžer ima potrebu da uvek dominira, da se njegove odluke ne dovode u pitanje, to je znak toksičnosti. U slučaju da zaposleni pokrene diskusiju ili izazove odluku ili stav svog nadređenog, on to tumači kao neposlušnost ili napad i ne samo da počinje da se brani nego najčešće kreće u kontranapad. Drugim rečima autokratskim ponašanjem pokušava da povrati moć jer je svaka diskusija, po njemu, znak da je ugrožen. To su menadžeri koji izgovaraju rečenice poput: „Jer sam ja tako rekao“, „Ti nisi ovde da misliš“, „Kada budeš ti vodio ovo, moći ćeš da se pitaš“. U atmosferi tišine i straha u kojoj zaposleni izgube volju da daju ideje i izražavaju mišljenje, u timu u kom nema razmene mišljenja nema ni napretka, ni rada, ni motivacije. A tu nema ni lidera, samo autokratije.

Preuzimanje zasluga

Kada tim uradi nešto dobro, toksični menadžer će brzo preuzeti zasluge za to. Neće pomenuti zaposlene koji su doprineli niti će istaći bilo čiji doprinos više nego svoj. Sa druge strane, ako nešto krene po zlu, odgovornost pripada timu, nikako menadžeru. Strah je opet uzrok svega: preuzimanje odgovornosti i priznanje krivice je znak slabosti a tu leži strah. Zato možemo čuti rečenice poput: „Ne znam više šta da radim sa svojim timom, opet su pogrešili“. „Opet su zakazali a sve sam im dao, objasnio“. „Bolje da sam sam to završio a ne prepustio njima“.

Manipulisanje

Manipulacija se teško prepoznaje jer može da bude dozirana, suptilna i da zavisi od konteksta. Toksični ljudi menjaju činjenice i nastupe u zavisnosti od publike pa selektivno prikazuju okolnosti i činjenice. Umeju vrlo inteligentno da plasiraju tačno ono što više instance žele da čuju, a podjednako su dobri i u tome da sakriju određene informacije od svog tima. Oni su svesni da je informacija moć: skupljaju ih, menjaju i koriste po potrebi. U stanju su da ubede nekog i da stvari nisu onakve kakvim ih drugi vide jer oni očekuju da se često veruje njima a ne svojim očima.

Kreiranje „miljenika“

Određene osobe u timu dobijaju više fleksibilnosti, gleda im se „kroz prste“, češće se pohvaljuju, otvoreno se stavljaju u poziciju favorita. Tada tim uviđa da se u timu ne meri učinak i trud nego odnos sa menadžerom, a za toksičnog menadžera to je važno jer podseća ne njegovu veliku moć. Takvom menadžeru nije bitno što to urušava odnose u timu, njemu je bitno da se sve vrti oko njega.

Čekić i ekser

Toksični menadžeri svaki problem vide kao ekser pa koriste samo čekić kao alat. Nemaju lepezu različitih upravljačkih veština nego koriste samo pritisak i paniku. Često nema smernica, podrške, pružanja resursa ili mentorstva nego se upravljanje sagledava kroz pritisak i forsiranje. Zato su rezultati ovakvih menadžera kratkotrajni i neodrživi: ostvaruju se rezultati ali po cenu dugoročnih rezultata i odnosa.

Nasilnik koji kupuje cveće

Toksični lideri ne moraju nužno pokazivati autokratski način govora. Postoje vrlo toksični menadžeri koji koriste nežan govor. Obraćaju se zaposlenima sa „draga“, „mili moji“, kupuju zaposlenima doručak, vode ih u bioskop i time maskiraju svoja, u suštini, toksična ponašanja. Kao nasilan muškarac koji nakon nasilja u porodici kupi cveće svojoj supruzi. Na ovaj način toksičan menadžer drži kontrolu nad timom i uvek će reći: „Ja loš menadžer? Pa ja im kupujem doručak, brinem o njima, dajem slobodne dane kad god im treba“. To može biti istina ali zaposleni znaju do koje mere ih taj menadžer ugrožava svakodnevno. Pod maskom tih kiflica za doručak ili sitnim poklonima.

Nije toliko teško prepoznati toksične menadžere. Teže je odbraniti se ili najteže, rešiti problem. Zaposleni koji trpe navedena ponašanja vrlo jasno sagledavaju situaciju i znaju da im je nadređeni toksičan. Pričaju između sebe, mogu da navedu milion primera nepravde ili lošeg ponašanja ali često ne znaju na koji način problem može da se reši. Tada im pada na pamet jedino rešenje: da napuste kompaniju. Ovo je razumljivo jer je teško zamisliti da se takav menadžer promeni ili makar, dovoljno brzo promeni.

Šta zaposleni može da uradi

  • Toksični menadžeri često menjaju svoje nastupe i priče. Dokumentovanje odluka, izjava, naloga za rad, dobijenih uputstava smanjuje prostor za manipulaciju.
  • Postavljanje granica: traženje jasnog roka i pisanih potvrda je jedan način. Čak i otvoreno suprotstavljanje je legitiman način da se postavi granica. Rizici postoje ali ništa nije vredno ličnog mira.
  • ako postoji prostor da se tim nekom obrati, trebalo bi da to uradi

Kompanija koja prepozna toksične menadžere u svojoj organizaciji treba da reaguje odmah i odlučno. Svi verujemo u promenu kod ljudi i svi se nadamo da je svaki čovek sposoban za promenu. Ako je toksičnost zaista velika, ugrožava tim i dešava se na mnogim poljima i često, takvog menadžera treba skloniti sa te pozicije. Ako kompanija zatraži promenu, toksičan menadžer može da prepozna da je potrebno da reaguje i tada će izabrati da glumi promenu, a ne da je sprovede. Toksičan menadžer često izabere i da se sveti zaposlenima. Mnogo vremena je potrebno da se toksičan menadžer zaista u suštini i iskreno promeni. Po meni, previše je to vremena da bi se ugrozili kvalitetni zaposleni i organizaciona kultura kompanije jer tolerisanje toksičnog ponašanja utiče i na one zaposlene koji su u drugim timovima.

O autoru: Ivana Canić

Diplomirani andragog, HR sa više od 10 godina iskustva u korporativnom svetu, kog i dalje voli. Novu perspektivu biznisa, HR-a a i sebe dobila je kroz dvogodišnji izlet u prodaji. Rekreativni pisac sa dve objavljene knjige ali je ovu strast „parkirala“ za kasnija vremena. Mama jedne tinejdzerke. Zaljubljenik u kafu.